Kod se gleda i popravlja pri ispravljanju ako je manja i očita greška koja se lako može popraviti. Ako nije, pokazalo se da je studentima puno bolje ako im damo vremena da ga sami poprave do uvida. Tako dokažu kako im “zapravo sve radi, samo što sam pogriješio 3 linije tu i onda ništa nije radilo”, bez da asistenti moraju prolaziti tisuće linija koda i popravljati njihov kod samo da se uvjere da nešto funkcionira (dodatno otežava ispravljanje to da sa X studenata postoji i X ideja i načina kako se jedan program riješi).
Ako nam studenti u feedbacku jave da uvide ne žele imati na ovaj način, poslušat ćemo ih i vratit ćemo se na ispravljanje po principu “ako nešto ne radi, ocjenjuje se liniju po liniju” bez mogućnosti naknadnog ispravljanja.